Benedikt XVI. od rođenja do svećeničkoga ređenja

»Dobro je tako, na pravome si putu«

Piše: Branimir Stanić

Objavljeno u Glasu Koncila, broj 16/2011.

 

»Sve nas je povezivala velika zahvalnost za to što nam je bilo dano da se iz ponora teških godina vratimo svojim kućama. Nitko nije sumnjao da je Crkva mjesto naših nadanja. Ona je, unatoč nekim ljudskim slabostima, bila uporište protiv pogubnih ideologija sivokošuljaša; u paklu koji je progutao moćnike ona je opstala sa svojom snagom koju je dobivala iz vječnosti. Potvrdilo se: vrata je paklena neće nadvladati.«


U matici krštenih bavarske župe sv. Osvalda u Marktlu na Innu, krasopisom je zapisano da se na Veliku subotu 16. travnja 1927. godine, u 4,15 sati ujutro rodio, a četiri sata kasnije i krstio, maleni Joseph Aloisius Ratzinger, rođen od oca Josepha i majke Marije rođ. Rieger. Jednostavan zapis, baš poput stotina drugih u toj matici, ničime tada nije odao da se radi o budućem papi, poglavaru Katoličke Crkve. No baš se na primjeru njegova života vidi da je u čovjekovu vijeku sve, ali baš sve važno, da svaki korak, svako mjesto, svaka društvena okolnost određuje, usmjerava i oblikuje čovjeka.

Joseph Ratzinger treće je dijete u obitelji, nakon sestre Marije rođene 1921. i brata Georga, također svećenika, koji je 1925. godište. Došao je na svijet kao dar ne tako mlađahnim roditeljima jer ga je majka Maria, vrsna slastičarka, rodila u svojoj 43. godini, dok je otac Joseph, po zanimanju žandar, imao tada 50 ljeta. Očeva žandarska služba bitno je oblikovala život obitelji Ratzinger, koja se svako malo morala seliti (otac je u 35 godina staža živio na 14 različitih mjesta diljem Bavarske).

 

Svaka selidba - šok za malene Ratzingere

Malenome Josephu mjesto rođenja, Marktl na Innu, nije ostalo u živom sjećanju. No znakovito je da se ono nalazi u neposrednoj blizini glasovitoga bavarskog marijanskog svetišta u Altöttigu. Ta je činjenica bitno oblikovala život i obiteljsko ozračje uzajamnog pomaganja u Papinu rodnom mjestu. No nakon dvije godine, 1929, morala se obitelj Ratzinger preseliti u prekrasni barokni gradić Tittmoning, koji se smjestio na granici s Austrijom. Zbog barokne razigranosti gradske arhitekture zadivljenoj djeci iz obitelji Ratzinger taj se grad učinio kao mjesto iz snova. Ondje je budući papa doživio novu obiteljsku dimenziju života jer je u trećoj godini zajedno s desecima djece pohađao vrtić koji su vodile »engleske gospođice«. Ta velika i razigrana »obitelj« dala mu je prve okuse šire crkvene obitelji, budući da se već kao dječačić počeo zaljubljivati u liturgiju, i to baš u ozračju misnih slavlja u samostanskoj kapeli.

U petoj godini života - nova selidba. Bio je to prilično velik šok za malene Ratzingere budući da su se iz grada iz snova preselili na selo, Aschau na Innu. No morali su seliti budući da se otac poprilično zamjerio nacistički nastrojenim sivokošuljašima. U tom je mjestu Joseph upisao prvi razred osnovne škole i 15. ožujka 1936. primio prvu pričest. Braća i sestra Ratzinger, zahvaljujući majci koja je od žandarske kuće uspjela napraviti dom, ubrzo su zavoljela to selo prepoznavši neograničene mogućnosti koje im je krajolik davao za igranje. No ništa manje od igranja, Joseph je uranjao i u liturgijska otajstva, posebno proživljavajući božićno i uskrsno vrijeme.

Iako još malen, počeo je shvaćati da dolaze zla vremena. To ne samo da je visjelo u zraku, nego se osjećalo i u obitelji, posebno nakon što se njegov brat morao učlaniti u Hitlerovu mladež, a sestra u takozvani »Savez njemačkih djevojaka«.

Otac je, navršivši 60. godinu života, umirovljen pa se obitelj Ratzinger u proljeće 1937. godine skrasila u prekrasnom mjestašcu Hufschlag kod Traufsteina, koje su djeca doživjela kao mali raj, ostvarenje svih djetinjih snova. Ondje je, ubrzo nakon preseljenja, Joseph upisao prvi razred takozvane »humanističke gimnazije« u Traufsteinu, gdje ga je oduševljavalo učenje latinskoga i grčkoga jezika, a daleko manje sportske igre kojima, kako je i sam priznao, nikad nije bio previše sklon. Već je kao desetogodišnji dječak, po rukama kardinala, minhenskoga nadbiskupa Michaela von Faulhabera, 9. lipnja 1937. u župnoj crkvi sv. Osvalda primio sakrament potvrde.

Uskrs 1939. godine za Josepha Ratzingera bio je prijelomna točka u životu, budući da je na »odlučno zahtijevanje« mjesnoga župnika, baš kao i njegov stariji brat Georg, ušao u Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Traunsteinu. Obitelj Ratzinger ponovno je pokazala snagu međusobne ljubavi i potpore jer boravak u sjemeništu teško bi bio moguć da otac sa svojom mirovinom i sestra koja se zaposlila u jednoj trgovini nisu pomagali svojim dječacima. Dvanaestogodišnji Joseph doživio je »malo sjemenište« kao popriličan šok jer se morao odreći velike slobode koju je dotad uživao na obiteljskom imanju, a kako je zapisao u svojoj autobiografiji koju je na hrvatskom jeziku objavio splitski »Verbum«: »Ja sam pripadao ljudima koji nisu bili stvoreni za internat.« Školarac koji si je dotada kreirao vrijeme učeći i igrajući se u slobodi rodne kuće, morao se prilagoditi životu i ritmu nove obitelji koju su činili šezdesetak sjemeništaraca stisnutih u jednu veliku učionicu. U autobiografiji Papa iskreno priznaje: »Veliko je opterećenje za mene bilo i to što su, prema jednoj naprednoj ideji odgoja, svaki dan bila predviđena dva sata sporta na velikom sjemenišnom igralištu. Budući da sam u sportskom pogledu posve nenadaren, to je za mene bilo pravo mučenje... Moram međutim naglasiti da su moji kolege bili posve uviđavni, ali na dulje staze nije ugodno živjeti od uviđavnosti drugih znajući da si teret momčadi kojoj pripadaš.« Nažalost, u jeku ratnih događanja život u malome sjemeništu bio je u znaku stalnih selidba. No u zajedništvu i sudbini koju je dijelio s ostalim dječacima, Joseph je kasnije shvatio da je proživio veliku školu i neprocjenjivo iskustvo. Ratna događanja prisilila su 1941. godine dječačko sjemenište na zatvaranje, pa su sjemeništarci na nastavu dolazili ponovno iz svojih domova.

 

»Fanatični ideolozi koji su nas nemilice zlostavljali«

Svi su osjetili posljedice nacističkoga režima, pa tako i sjemeništarci koji su prisilno morali pristupiti Hitlerovoj mladeži. Šok za obitelj bila je mobilizacija starijeg brata Georga u »radnu službu« 1942. godine. No nije trebalo dugo čekati da i Joseph doživi sličnu sudbinu. Imao je tek 16 godina kad je 1943. godine zajedno s ostalim kolegama mobiliziran u odjel protuzračne obrane pored Münchena. Sjemeništarci su zajedno s ostalim vojnicima morali nositi odore i stanovati u barakama. Jedina svijetla točka toga vremena bila je mogućnost da nekoliko sati na dan pohađaju nastavu, pa se među »sudruzima« u nevolji iz nekoliko njemačkih škola izgradilo zdravo zajedništvo. No ne zadugo jer prema tadašnjim vojnim običajima Josepha više nije štitila dječačka dob. Navršivši 17. godinu, 10. rujna 1944. otpušten iz protuzračne obrane, a došavši kući čekao ga je na stolu poziv za »radnu obvezu« koju je 1944. morao obnašati u austrijskom Burgenlandu, na granici s Mađarskom i Čehoslovačkom. »Tjedni provedeni u radnoj službi ostali su u mojemu sjećanju kao mučna uspomena. Naši su pretpostavljeni najvećim dijelom bili nekadašnji pripadnici takozvane Austrijske legije, dakle stari nacisti..., fanatični ideolozi koji su nas nemilice zlostavljali.« Potresno je u tom smislu Papino svjedočanstvo kad opisuje s kojom su preciznošću morali nositi lopate i ritualno ih čistiti. Iako je bilo posve uobičajeno da se oni koji izvršavaju »radnu obvezu« u jednom trenutku regrutiraju u vojsku, to se ipak nije dogodilo. Tako se u studenome 1944. godine mladi Ratzinger mogao vratiti u Njemačku. Budući da se vlak zbog prijetnje bombardiranja nije smio zaustavljati kroz manja mjesta, doslovno je iz njega iskočio i pojavio se na vratima obiteljskoga doma. Ipak, uskoro se morao vratiti u München, u vojarnu u kojoj je zajedno s ostalim kolegama sjemeništarcima ipak bio nešto zaštićeniji kod dodjeljivanja služba. »S nama mladićima u istom su bataljunu služili i obiteljski ljudi, svi blizu četrdesetima, koji su unatoč zdravstvenim poteškoćama pozvani u vojsku upravo sada, u posljednjoj godini rata. Duboko me dirnula njihova čežnja za ženom i djecom« - zapisao je Papa. Nakon Hitlerove smrti Amerikanci su polako napredovali kroz Njemačku. Mladi se Joseph pošto-poto odlučio vratiti u roditeljski dom. Ubrzo za njim u njegovo su selo došli i Amerikanci koji su baš obiteljsku kuću Josepha i Marije izabrali za svoje seosko sjedište.

 

Obitelj ponovno na okupu

No ponovno muka: »Identificirali su me kao vojnika, morao sam odjenuti odoru koju sam već bio odbacio, podići ruke i stati u skupinu ratnih zarobljenika koja je, postrojena na našoj livadi, postala sve brojnija. Osobito je moju dobru majku dirnulo kada je vidjela kako njezina dječaka i ostatak poražene vojske čuvaju dobro naoružani američki vojnici odvodeći ih kao zatočenike u nepoznatu pravcu. (...) Tri dana smo marširali... u koloni koja se sve više povećavala tako da se učinila beskonačnom.« Potresno je čitati kako je nevini Joseph zajedno s 50.000 zarobljenika danima boravio na velikoj livadi s blagotvornim pogledom na ulmsku katedralu, zahvalan na žlici juhe i komadiću kruha - što je bila sva hrana za jedan dan. Tek početkom lipnja 1945. bodljikava se žica logora polako počela razmicati, a zatočeništvo su posljednji napustili učenici i studenti koji su za društvo bili »najmanje korisni«, među njima i budući Sveti Otac. Iz logora je nakon različitih kontrola i ispitivanja 18-godišnji Joseph otpušten kući. Kad je ugledao zavičajni grad, »ni nebeski Jeruzalem ne bi mu se učinio ljepšim«, zapisao je. Potpuna sreća u obiteljskom domu nastupila je kad se mjesec dana kasnije s talijanskog fronta vratio brat Georg. Papa se sjeća da se čitava obitelj okupila oko glasovira na kojemu je brat Georg, vrsni crkveni glazbenik, gromoglasno zasvirao himan »Tebe Boga hvalimo«.

 

»Za bolju Njemačku i bolji svijet«

Nacistička bezbožna ideologija nije utjecala na promjenu Josephova životnog poziva. Zato je krajem 1945. godine zajedno sa 120 seminarista, među kojima je bio i njegov brat, upisao teološko-filozofski studij u Freisingu te ušao u tamošnju bogosloviju. »Sve nas je povezivala velika zahvalnost za to što nam je bilo dano da se iz ponora teških godina vratimo svojim kućama. Iz ove je zahvalnosti izrasla volja da konačno nadoknadimo propušteno i služimo Kristu u njegovoj Crkvi za jedno novo i bolje vrijeme, za bolju Njemačku i bolji svijet. Nitko nije sumnjao da je Crkva mjesto naših nadanja. Ona je, unatoč nekim ljudskim slabostima, bila uporište protiv pogubnih ideologija sivokošuljaša; u paklu koji je progutao moćnike ona je opstala sa svojom snagom koju je dobivala iz vječnosti. Potvrdilo se: vrata je paklena neće nadvladati.«

S tim žarom, izišavši iz rata osnažen, uslijedio je teološki i duhovni napredak mladoga Ratzingera koji je bio nezaustavljiv. Na Sveučilištu u Münchenu nastavio je studij godine 1947. doživjevši sveučilišnu zajednicu kao neku vrstu obitelji u kojoj je svaki profesor i svaka teološka škola našla mjesto u kritičkom promišljanju mladoga teologa. Ne samo da je nadoknadio sve ratne godine nego je u 24. godini već imao napisanu disertaciju, i to prije ređenja.

Na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla 1951. godine zajedno s bratom Georgom i 42 ostala kandidata, njegov ga je krizmatelj, kardinal Michael von Faulhaber, zaredio za svećenika. »Ne smijemo biti praznovjerni. Ali u trenutku kad je veliki nadbiskup polagao ruke na mene, jedna je ptičica - možda ševa - s glavnog oltara poletjela katedralom i zapjevala radosnu zahvalnicu. Za mene je to bilo kao da mi je glas odozgor rekao; 'Dobro je tako, na pravome si putu'«, prisjeća se Papa u svojoj autobiografiji.

Već je tjedan dana nakon ređenja zajedno s bratom u Traufsteinu slavio mladu misu. Iste godine u kolovozu je preuzeo službu kapelana u minhenskoj župi Presvete Krvi, gdje se nadahnjivao primjerom tamošnjeg župnika koji je gorio za svoju zajednicu. Dvije godine predavao je vjeronauk, radio s mladima, služio mise, ispovijedao u katedrali, a posebno se rado susretao s djecom i njihovim roditeljima... Nakon što je 1953. na veliku radost svoje obitelji položio doktorski ispit, započelo je novo doba u njegovu životu jer prihvatio je poziv za predavača na frajsinškoj bogosloviji.