Papa o Europi i Europskoj Uniji

Europa mora iznova pronaći svoju dušu!

Piše: Stipan Bunjevac

Objavljeno u Glasu Koncila, broj 22/2011.

 

»Svakako, ima dovoljno ujedinjavajućih elemenata koji od dva svijeta mogu učiniti jedan jedini, zajednički kontinent. Na prvome mjestu to je zajednička baština Biblije... Osim toga, to je zajednička ideja carstva, zajedničko temeljno shvaćanje Crkve, a time onda i zajedničko usvajanje osnovnih pojmova prava i pravnih sredstava.«

»Europa nije kontinent koji se potpuno može izreći zemljopisnim pojmovima, naprotiv ona je kulturalni i povijesni pojam.«

»Tvrditi da Europa nema kršćanske korijene jednako je željeti da čovjek živi bez kisika i bez hrane.«

 

»Hrvatska će se uskoro potpuno integrirati u Europsku Uniju. Sveta Stolica ne može drugo doli radovati se kad se europska obitelj upotpunjuje i prima države koje joj povijesno pripadaju. Ta će se integracija morati izvršiti u potpunom poštovanju hrvatskih osobitosti, njezina vjerskog života i njezine kulture. Bilo bi iluzorno zanijekati vlastiti identitet kako bi se prigrlio drugi koji je nastao u drugačijim okolnostima od onoga koji je rođen i koji se izgrađivao u Hrvatskoj. Ulazeći u Europsku Uniju, vaša zemlja neće biti puki primatelj gospodarskog i pravnog sustava koji ima svoje prednosti i ograničenja, nego će također moći davati svoj tipično hrvatski doprinos. Neće se trebati bojati odlučno zahtijevati poštivanje vlastite povijesti i vlastitog vjerskog i kulturnog identiteta. Postalo je moderno predati se zaboravu i nijekati povijesne očitosti. Tvrditi da Europa nema kršćanske korijene jednako je željeti da čovjek živi bez kisika i bez hrane. Ne treba se bojati podržavati istinu i na nju podsjećati te se oduprijeti, ako je to potrebno, onome što joj se protivi. Siguran sam da će vaša zemlja znati uvjerljivo i ponosno štititi vlastiti identitet, izbjegavajući nove zamke koje se javljaju i koje su, pozivajući se na loše shvaćenu vjersku slobodu, protivne naravnome pravu, obitelji i jednostavno moralu« - riječi su koje je papa Benedikt XVI. izgovorio u ponedjeljak 11. travnja ove godine primajući vjerodajnice od novoga veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici Filipa Vučaka.

 

Benedikt XVI. na tragu Ivana Pavla II.

U njima se jasno naziru ne samo različita poimanja Europe i Europske Unije nego i problemi vezani uz njihov sadašnji trenutak, kada se spominje povijesno pripadanje europskoj obitelji, potreba poštivanja vjerskog i kulturnog identiteta, kršćanski korijeni Europe, odupiranje onome što se tome protivi, nove zamke, loše shvaćena sloboda i drugo. Papa, kao vrhunski intelektualac i promicatelj europskog (u kontekstu općesvjetskog) zajedništva i suživota između naroda, država, Crkava i religija, pomalo provokativno govori o europskim granicama i neizravno dovodi pod upitnik svojevrsnu uskogrudnost i krutost europskih političkih i gospodarskih centara moći: »Europa - što je ona zapravo?... Zašto, primjerice, Sibir ne pripada Europi, premda i ondje žive Europljani čiji je način mišljenja i življenja u potpunosti europski? Gdje nestaju granice Europe na jugu zajednice naroda u Rusiji? Gdje prolazi njezina granica Atlantikom? Koji otoci jesu Europa, a koji to nisu, i zašto to nisu?« (»Što je Europa?« u Joseph Ratzinger: »Europa: njezini sadašnji i budući temelji«, Verbum, Split, 2005). On nudi i odgovor na postavljeni problem ali s očitom otvorenošću i širinom nadilazeći bilo kakve geostrateške, političke ili gospodarske uske interese i pragmatizam pojedinih država ili zajednica država u Europi, jer je, po njemu, potpuno jasno da »Europa nije kontinent koji se potpuno može izreći zemljopisnim pojmovima, naprotiv ona je kulturalni i povijesni pojam«.

Potrebno je odmah reći da se misao pape Benedikta XVI. o Europi, istina, s njegovim prepoznatljivim pronicljivim i analitičkim intelektualnim »žigom«, naslanja na njegova prethodnika Ivana Pavla II, te se s puno razloga može govoriti o kontinuitetu europske misli dvojice papa. Treba se samo prisjetiti slikovitog govora pape, novoga blaženika Katoličke Crkve, o »Europi od Urala do Baltika«, »Europi koja diše na dva plućna krila«, »dvije Crkve, koje su dva plućna krila kršćanstva«, zatim njegovih enciklika »Crkva u Europi« (2003) i »Slavenski apostoli« (1985), brojnih pohoda i govora, među kojima vrijedi spomenuti posjet europskim institucijama u Strasbourgu tijekom njegova 40. pastoralnog pohoda g. 1988, riječi upućene sudionicima hrvatskoga zahvalnog nacionalnog hodočašća u Rim studenoga 2003, itd.

 

Od Europe na tri kontinenta...

O toj i takvoj cjelovitoj Europi, ali, kao što je već spomenuto, puno široj od danas uvriježenog zemljopisnog pojma (s granicama: Atlantski ocean na zapadu, Sjeverno ledeno more na sjeveru, Uralsko gorje na istoku, Kaspijsko jezero, planina Kavkaz i Crno morem na jugoistoku te Sredozemno more na jugu) govori i sadašnji papa u doista blistavom povijesno-teološkom, a istodobno tako razumljivom i jasnom, prikazu njezina postanka.

On najprije spominje Herodota (5. st. pr. Kr.), koji u svom djelu »Povijest« prvi spominje Europu kao zemljopisni pojam, a potom ističe četiri bitne odrednice koje su pridonijele oblikovanju europskoga kontinenta: »Doista, stvaranjem grčkih državica i Rimskoga Carstva oblikovao se kontinent koji je postao temelj kasnije Europe, ali s potpuno drukčijim granicama: bila su to područja oko Sredozemlja, koja su zahvaljujući svojim kulturnim vezama, prometnicama i trgovinom te zajedničkome političkom sustavu jedna s drugim tvorila pravi kontinent.« Slikovito rečeno, tako pojmljeni europski se kontinent protezao u to doba na tri kontinenta: Europu, Aziju i Afriku, a tek je prodor islama u sedmome i osmome stoljeću zacrtao njezinu današnju južnu granicu na Sredozemlju izbrisavši političke i crkvene strukture u sjevernoj Africi i jugozapadnoj Aziji. No, zato se stjecajem povijesnih okolnosti kontinentalna granica sve više pomicala na sjever »prema novom povijesnom prostoru, koji je obuhvaćao Galiju, Germaniju i Britaniju, sve više prema Skandinaviji«. Prema Papi, »svojevrsna teologija povijesti jamčila je idealan kontinuitet s prethodnim sredozemnim kontinentom«, a ta nova zajednica novonastalih naroda i država definirana je kao Sveto Rimsko Carstvo. Taj proces utvrđivanja novoga povijesnog i kulturnog identiteta dovršen je na u vrijeme vladavine Karla Velikoga (oko 747-814), kada se ponovno pojavljuje drevno ime Europe i kada je uspostavljanje franačkog kraljevstva značilo obnovu Rimskoga Carstva, što je bio »zapravo odlučujući korak prema onome što mi danas mislimo kada govorimo o Europi«.

 

... do kontinenta zajedničkih vrijednosti

Papa Benedikt XVI, ne gubeći ni trenutka iz vida cjelovitu Europu, ističe također jednaku vrijednost i važnost njezina »nezapadnog dijela«, što je svakako zanimljivo jer, očito, namjerno izbjegava pojam »istočne Europe«, koji je u političkoj povijesti poprimio ili manjevrijedno ili čak negativno značenje: »Dakako, da ne možemo zaboraviti da postoji i drugi korijen Europe, one nezapadne«. On na tome tragu podsjeća da je nakon propasti Zapadnoga Rimskog Carstva u Bizantu opstalo Rimsko Carstvo unatoč seobi naroda i prodoru islama: »To Istočno Rimsko Carstvo kasnije se proširilo i na sjever, sve do u slavenski svijet, i stvoren je vlastiti svijet, grčko-rimski, koji se razlikuje od latinske Europe po drukčijem jeziku, drukčijem crkvenom ustrojstvu, drukčijem pismu i po napuštanju latinskoga jezika...« Unatoč tim ne malim razlikama postoji snažan teološki ujediniteljski temelj: »Svakako, ima dovoljno ujedinjavajućih elemenata koji od dva svijeta mogu učiniti jedan jedini, zajednički kontinent. Na prvome mjestu to je zajednička baština Biblije i drevne Crkve... Osim toga, to je zajednička ideja Carstva, zajedničko temeljno shvaćanje Crkve, a time onda i zajedničko usvajanje osnovnih pojmova prava i pravnih sredstava. Napokon, spomenuo bih i redovništvo koje je u velikim povijesnim previranjima ostalo bitnim nositeljem ne samo kulturnoga kontinenta, već iznad svega temeljnih vjerskih i moralnih vrijednosti...«

 

»Kriza joj je onesposobila krvotok«

Papa Benedikt XVI. potpuno je svjestan da su tijekom povijesti na europski identitet bitno utjecali i prosvjetiteljstvo, socijalizam (koji dijeli na totalitarni - povezan s kruto materijalističkom i ateističkom filozofijom - i demokratski), komunizam, silan tehnološki napredak, ali i slabljenje tradicionalnih vrijednosti, gubitak čvrstih moralnih zasada, relativiziranje obitelji i braka, novonastali ekološki i bioetički problemi, demografsko izumiranje i slično, što je sve dovelo do sadašnje krize: »Izgleda da je Europa baš u ovome trenutku svoga najvećeg uspjeha iznutra postala prazna, u nekom smislu kriza joj je onesposobila krvotok...«. To stanje europskoga duha slikovito uspoređuje sa, već spomenutim, Rimskim Carstvom na zalazu, koje je »još uvijek funkcioniralo kao veliki povijesni okvir, ali u stvarnosti već je živjelo od onih koji su ga trebali dokrajčiti jer ono samo više nije imalo nikakve životne energije«. Ne skriva kako se slaže s onim teoretičarima koji smatraju da je uzrok brojnih suvremenih problema što je »čovječanstvo iz religije upalo u obožavanje tehnike, nacije i militarizma«, te da »kriza u konačnici znači sekularizam, posvjetovnjenje.«

 

»Europa treba prihvatiti samu sebe«

No, Papa se neumorno pita i to pitanje stalno upućuje svim Europljanima: »Postoji li danas identitet Europe koji ima neku budućnost i za koji se treba zauzeti?« I to je trenutak, zapravo prijelaz pape Benedikta XVI. s opće teme o Europi u konkretnu - promišljanje o Europskoj Uniji i, za mnoge još uvijek kontroverznom Europskome ustavu, koji je, istina, unatoč prilično »trnovitom putu«, prošao proces ratifikacije u svih 27 zemalja članica i stupio na snagu 1. prosinca 2009. Riječ je, precizno rečeno, o međunarodnom ugovoru poznatom kao »Lisabonski ugovor« (također i »Reformski ugovor«), punoga naziva »Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Europskoj Uniji i Ugovora o uspostavi Europske zajednice«, koji je potpisan 13. prosinca 2007. u Lisabonu, po kojemu je i dobio naziv. Kao što je poznato, ugovor je nastao na ruševinama Europskog ustava iz 2004, koji nije uspio zaživjeti nakon što je odbačen na referendumima u proljeće 2005. godine u Francuskoj i Nizozemskoj. Dakle, novi ugovor donosi u operativnom smislu niz odredaba, kao što su: novi sustav glasovanja, novi broj zastupnika u Europskome parlamentu, kojih je sada 751, nove ciljeve kao što su zajednička energetska politika i strategija borbe protiv globalnog zagrijavanja, nove funkcije visokog predstavnika EU-a i predsjednika Europskog vijeća i slično. Očito je da su se europski političari usredotočili na što uspješnije funkcioniranje europske zajednice država, tj. njezin okvir, a nisu se previše opterećivali duhovno-moralnim sadržajem, za koji papa Benedikt kaže da je ključ rješavanja svih suvremenih problema u Europi i svijetu.

Ne spominjanje Boga, izostavljanje kršćanskih korijena u duhovnim temeljima suvremene Europe u preambuli Europskoga ustava, što je svojedobno izazvalo prilične prijepore, riješeno je tobožnjim »neutralnim« i »kompromisnim« tekstom o »kulturnom, vjerskom i humanističkom nasljeđu Europe«. Također je uvrštena odredba koja EU obvezuje na to da vodi otvoren, transparentan i redovit dijalog s Crkvama i vjerskim zajednicama, što je veoma važno, ali ni približno ne može nadomjestiti spomenuti načelni manjak i nedostatak. Papa je o tome vrlo jasan: »Ima tu neke čudne i bolesne mržnje Zapada na sebe sama. Zapad se, na hvalevrijedan način pun razumijevanja, pokušava otvoriti i vrijednostima izvana, ali više ne voli sama sebe... Ako želi preživjeti, Europa treba iznova - dakako, kritički i ponizno - prihvatiti samu sebe.«

U tom nastojanju i svijesti pape Benedikta XVI. o Europi, koja »mora iznova pronaći svoju dušu«, potrebno je vrednovati i njegovo nastojanje za novom evangelizacijom.