Dugi i duboki kontakti s Hrvatima

Pet desetljeća ljubavi i poštivanja

Piše: Branimir Stanić

Objavljeno u Glasu Koncila, broj 23/2011.

 

Papa Benedikt XVI. postavio je, ne samo za svojega šestogodišnjeg pontifikata nego i desetljećima ranije, vrlo visoke kriterije poštivanja i ljubavi prema hrvatskomu narodu i Crkvi u njemu. No ne samo lijepim riječima već i djelima usmjerenima prema stalnu zauzimanju za dobro Crkve i vjernika u njoj, od krova za brojne gastarbajtere u Münchenu do zauzimanja visoke vatikanske diplomacije za Hrvatsku pod »europskim krovom«.

Tko je više volio Hrvate: Blaženi Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI? Iako će se pred takvom umjetno stvorenom dilemom, neki, onako, na prvu, odlučiti za papu blaženika, ipak bi trebali pričekati s odlukom dok se ne čuje i »druga strana«. Zapravo, nepošteno je dvojicu papa u tom smislu stavljati u bilo kakav natjecateljski odnos, naprosto iz razloga što ljubav i jednoga i drugoga Kristova namjesnika prema hrvatskom narodu ne dolazi u pitanje. Sudeći prema činjenicama, nikada nije ni bila predmet spora. Iako kao narod znamo da Benediktu XVI. nismo jedini, jer otac je svim katolicima na kugli zemaljskoj, činjenica njegova pastirskog pohoda svjedoči da mu jesmo posebno dragi, osobito pridoda li se tomu bogata polustoljetna povijest hrvatsko-racingerskog odnosa.

Joseph Ratzinger započeo je svoju »hrvatsku priču« daleko prije nego što je izabran za papu. God. 1960. u časopisu »Münchener Theologische Zeitschrift« objavio je recenziju doktorata o. Bonaventure Dude »'Joannis Stojković de Ragusio, O. P. († 1443). Doctrina de cognoscibilitate ecclesiae'«, a onda s o. Dudom razmijenio i pisma. Na II. vatikanskom koncilu, 35-godišnjak, ali već s velikim međunarodnim ugledom, teolog Ratzinger, kao osobni savjetnik ondašnjemu kelnskom kardinalu Josefu Fringsu, često se susretao i vodio žučne razgovore upravo s dr. Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem. Hrvatski je kapucin također bio osobni teolog zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Šepera. Mladi svećenik i teolog Ratzinger tad vjerojatno nije ni sanjao da će jednog dana na mjestu predstojnika Kongregacije za nauk vjere naslijediti kardinala Šepera. Dva su mlada teologa, Ratzinger i Šagi-Bunić, započela plodonosno prijateljevanje koje je trajalo dug niz godina. Na prvom sazivu Međunarodne teološke komisije god. 1969. njih su dvojica bili već stari znanci. Prijateljevanje je trajalo sve do smrti o. Šagi-Bunića 1999. O povezanosti Bavarca Ratzingera i Hrvata na teološkoj razini govori suradnja s dr. Adalbertom Rebićem, profesorom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, s kojim je bio član uredništva međunarodnog teološkog časopisa »Concilium - Communio«. Isto tako hrvatski teolozi Ivan Golub i Tomislav Ivančić surađivali su s papom Ratzingerom kao članovi Međunarodne teološke komisije.

Kruna rane povezanosti pape Ratzingera i Hrvata bilo je nasljedovanje kardinala Šepera u najvažnijemu svjetskom teološkom središtu, Kongregaciji za nauk vjere, te njegovi posjeti Hrvatskoj koji su izrasli na tim temeljima. Poštovanje prema svojemu prethodniku kardinal Ratzinger pokazao je došavši u Zagreb na njegov pogreb u siječnju 1982. godine te na 20. obljetnicu smrti, povodom koje je organiziran međunarodni simpozij u Zagrebu i Rimu god. 2001.

No kardinal Ratzinger nije bio samo suradnik hrvatske teološke elite. Štoviše, hrvatski su vjernici mogli izravno osjetiti njegovu pastirsku skrb. Iako je kardinal Ratzinger Minhensku nadbiskupiju vodio tek četiri godine, ono što je učinio za veliku hrvatsku zajednicu koja živi na tim prostorima trajno je utjecalo na život Hrvata u Bavarskoj, sve do danas. Hrvatski vjernici morali su se osjetiti povlaštenima kad im je u samu središtu Münchena kupila nadbiskupija, dok joj je na čelu bio kardinal Ratzinger, kuću, pastoralni dom koji je i danas kulturno i vjersko središte minhenskih Hrvata. Prostore je osobno blagoslovio nadbiskup Ratzinger. Danas u misiji posebno mjesto zauzima vitrina i osobni radni stol tadašnjeg nadbiskupa Ratzingera, koje su franjevci dobili na dar kao prve komade namještaja u novoj kući, a tek su kasnije saznali da su dobili osobni namještaj budućega Pape.

Providnosno je bilo i što je iste godine kada je papa Ivan Pavao II. beatificirao Alojzija Stepinca, 1998, kardinal Ratzinger služio misu povodom Stepinčeva, na 38. obljetnicu njegove smrti, u Papinskom zavodu sv. Jeronima. Predstojnik Kongregacije za nauk vjere tada je održao zasigurno jednu od najglasovitijih propovijedi o mučeniku Stepincu u kojoj je u neimenovanu Hrvatu iz Danteove »Božanstvene komedije« koji promatra Kristovo lice na Veronikinu rupcu, prepoznao upravo kardinala Stepinca. Nazvao ga je i »Božjim odvjetnikom« koji se »uime savjesti suprotstavio vladajućoj gomili«. U Zagrebu će, trinaest godina poslije, na njegovu grobu moliti kao Papa.

 

»Pozdravljam hrvatski narod i dragu Hrvatsku«

Odnos utemeljen na teološkoj, pastoralnoj i političkoj blizini rastao je i nakon njegova izbora za Papu. Doslovno, u prvim satima nakon izbora, dok oganj u peći Sikstinske kapele, iz koje suklja bijeli dim, još nije posve utrnuo, Papa nije zaboravio na hrvatski narod. Tomu je bio svjedok zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, koji je sudjelovao u konklavama, izjavivši dan poslije za Informativnu katoličku agenciju: »Jučer nakon izbora Svetoga Oca kardinali su po redu pristupili Papi da mu iskažu poštovanje i odanost. Kad sam pristupio i ja Svetome Ocu, on je prvi progovorio i rekao: 'Uzoriti, srdačno pozdravljam hrvatski narod i dragu Hrvatsku, koja je uvijek vjerna.' Na to sam odgovorio: 'Sveti Oče, hrvatski će vas narod pratiti molitvama i ljubavlju.' Na to je Sveti Otac odgovorio: 'Hvala lijepa, to mi je najpotrebnije.'«

U prvih šest godina pontifikata Benedikta XVI. Crkva u Hrvatskoj doživjela je velika preustrojstva: došlo je do uzdignuća Đakovačko-srijemske biskupije u Đakovačko-osječku nadbiskupiju i metropoliju, osnovane su dvije nove biskupije: Sisačka i Bjelovarsko-križevačka. Petorica hrvatskih svećenika imenovana su biskupima: dr. Ivan Šaško (2008), Nikola Kekić (2009), dr. Vjekoslav Huzjak (2010), Mijo Gorski (2011) i Mate Uzinić (2011), a nadbiskupom i apostolskim nuncijem imenovan je mons. Petar Rajič (2010). Za službe Benedikta XVI. dogodile su se važnije »personalne promjene«, pa je Varaždinskim biskupom imenovan mons. Josip Mrzljak, prvim biskupom obnovljene Sisačke biskupije mons. Vlado Košić, a zadarskim nadbiskupom mons. Želimir Puljić. Dvojica Hrvata, kardinal Bozanić i nadbiskup Nikola Eterović, postali su članovi Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije.

Papa se je posebno radovao početku rada Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Kardinal Tarcisio Bertone u svojem pohodu Hrvatskoj god. 2008. prenio je pozdrave i blagoslov pape Benedikta XVI. te njegovu čestitku na skorom početku akademskog djelovanja te važne institucije. »Mogu vam reći da Papa, i sam stručnjak na sveučilišnom planu, polaže velike nade i gleda s očinskom naklonošću na akademski svijet, od kojega očekuje odvažne izbore kršćanskoga života, kao i znamenite prinose znanstvenom istraživanju« - rekao je kardinal Bertone blagoslivljajući nove prostorije Sveučilišta.

 

»S pravom ste ponosni na kršćansku baštinu«

U pastoralnom je kontekstu jedan od najvažnijih događaja povezanosti Benedikta XVI. i Crkve u Hrvatskoj pohod hrvatskih pastira ad limina apostolorum god. 2006. U takvim prigodama svaka je riječ važna i treba ju kontekstualizirati dublje nego što bi to možda bilo kod njezina prvog značenja. Ako je odnos pape i vjernika, bili oni laici ili kler, zasnovan na odnosu očeva i sinova, onda bi posljedica tog odnosa trebala biti odgovornost jednih prema drugima, koja se u crkvenome smislu posebno očituje u poslušnosti. Oca stoga treba slušati, pogotovo onoga koji se nesebičnom ljubavlju brine za djecu. Papa je tada hrvatskim biskupima rekao: »S pravom ste ponosni na četrnaeststoljetnu kršćansku baštinu i vjeru svojeg naroda, ali ste istodobno vrlo dobro svjesni da je opredjeljenje za Boga ne samo plod prošlosti nego i osobni čin koji pred Bogom obvezuje svakog pojedinca, kojemu god naraštaju pripadao.« Sveti je Otac tad pohvalio pastoralne planove usmjerene na temeljitu pripremu za sakramente, pučke pobožnosti, hodočašća, zauzimanja na planu kateheze u školama i župama... No i dok priznaje zauzimanja na tome polju, Sveti Otac očekuje i raduje se dugoročnim vizijama razvoja pastorala svakoga od tih područja.

Sveta Stolica snažno podupire hrvatska politička nastojanja za ulazak u Europsku Uniju jer smatra da je vjerski, kulturno i politički izrasla iz kolijevke europskih naroda te je očito i ne vidi u nekim drugim asocijacijama. Papa je hrvatskim biskupima 2006. stoga doslovno rekao: »Vaša zemlja, Hrvatska, oduvijek živi u okviru europske civilizacije te s razlogom stoga želi biti priznata kao član Europske Unije... Ohrabrujući vas da ustrajete, jamčim vam potporu Svete Stolice, koja je uvijek cijenila i voljela Hrvatsku... Sveta Stolica i ubuduće će stajati uz vas te s pozornošću pratiti i podupirati nastojanja vašega naroda na putu istinskog napretka.« Time je Papa potvrdio tradiciju kontinuiteta podupiranja političkog razvoja Hrvatske, u čemu je Sveta Stolica u međunarodnoj zajednici često bila osamljena. »Potrebno je promisliti, ipak, da ni putovi s dobrim i poželjnim ciljevima nisu bez zamaka suvremenih kulturnih strujanja, kao što su sekularizacija i relativizam. Stoga je nužno neumorno naviještanje evanđeoskih vrednota, da vjernici mogu izbjeći te opasnosti.«

 

Hrvatima je davao »krov nad glavom«

»U ovome trenutku moje misli smjeraju na obitelji s brojnom djecom, na one koji unatoč napornu radu teško žive, na nezaposlene te starije, bolesne i nemoćne.« Ta poruka Svetoga Oca obvezala je Crkvu u Hrvatskoj upravo na angažman na socijalnim poljima te od nje očekuje viziju crkvenoga sudjelovanja usmjerenu prema rješenjima tih problema. Znajući da istinske obnove društva nema bez Kristovih vjernika u javnome životu, Papa je ustvrdio: »Kako ne vidjeti, zatim, važnost nazočnosti katolika u javnome životu, kao i u sredstvima društvenoga priopćavanja? I o njihovoj afirmaciji ovisi hoće li se o aktualnim problemima moći čuti glas istine.« O kontinuitetu potpore Svete Stolice u europskim integracijama svjedoči svaki susret Benedikta XVI. s predstavnicima hrvatskih državnih vlasti, tijekom kojih Papa ne propušta iskazati skrb za hrvatske katoličke vjernike u Bosni i Hercegovini.

Papa Benedikt XVI. postavio je, ne samo za svojega dosadašnjeg pontifikata nego i desetljećima ranije, vrlo visoke kriterije poštivanja i ljubavi prema hrvatskomu narodu i Crkvi u njemu. No ne samo lijepim riječima već i djelima usmjerenima prema stalnu zauzimanju za dobro Crkve i vjernika u njoj, od krova za brojne gastarbajtere u Münchenu do zauzimanja visoke vatikanske diplomacije za Hrvatsku pod europskim krovom. Hrvatska će, stoga, s pravom Papi uzvratiti ljubav u Zagrebu.

 

Papa i hrvatske obitelji - stari su znanci

Vrhunac Papina pohoda Hrvatskoj je misno slavlje na prvome Nacionalnom susretu hrvatskih obitelji. One su, slobodno se može reći, Benediktovi »stari znanci«. Naime, neke hrvatske obitelji imale su u Papinu dosadašnjem pontifikatu, i ranije dok je bio kardinal, čast susresti se s njim. Sve ih povezuje život u iseljeništvu. Među njima je i obitelj vjerojatno prvoga hrvatskog pripadnika švicarske garde Željka Pavelka iz Švicarske (njegov otac Ivan rodom je iz Ivankova, a majka Dragica rođ. Marinović iz Šopota kraj Benkovca). Budući da papin gardist može postati netko tko je čestit katolik i Švicarac, Željko je sa svojim švicarskim državljanstvom, koje je dobio god. 2000, ispunio i taj drugi uvjet. Na službu gardista, uz pratnju roditelja, sestre i najbližih prijatelja, prisegnuo je u Rimu 6. svibnja 2005. Papa Benedikt XVI. ostao je tada duže u razgovoru nego što je bilo predviđeno sa Željkom i njegovim roditeljima kad su mu, predstavljajući se, rekli da su rodom iz Hrvatske.

Tijekom pastoralnog pohoda Austriji god. 2008. obitelj Ilije i Ruže Vidović, rodom iz Orašja, s dvogodišnjom kćeri Evom te sinovima Viktorom i Ilijom dočekala je i pozdravila papu Benedikta XVI. na ulazu u crkvu Devet korova anđeoskih, smještenoj na povijesnom bečkom trgu Am Hof. U narodnoj nošnji Bosanske Posavine, zajedno s djecom simbolično su predali papi Benediktu XVI. kruh koji su sami ispekli, a Papa ih je upitao za imena njihove djece i blagoslovio.

Hrvatska obitelj Lukač svake je godine od 1989. do 2002. na Novu godinu u svojem restoranu »Opatija« u Regensburgu ugošćivala kardinala Ratzingera, zajedno s njegovim bratom Georgom, dugogodišnjim regensburškim župnikom i profesorom glazbe, te pokojnom sestrom Marijom. Ante i Ivka Lukač, zajedno s kćeri Anđelinom i sinom Damirom, rodom iz župe Rašeljke kod Tomislavgrada, koji danas žive u Zagrebu, posvjedočili su da je riječ o iznimno skromnom, srdačnom i blagom čovjeku. »Primjerice, kada je sin mojeg šurjaka bio teško bolestan, kardinal Ratzinger obećao je moliti se za njega. Maleni je ozdravio, no svake godine novi je Papa iznova pitao za njega i za njegovo zdravlje« - kazao je za Glas Koncila ubrzo nakon Ratzingerova izbora za papu otac Ante Lukač.