Teološki profil Josepha Ratzingera

»Papa-teolog« i »profesor-papa«

Piše: Valerija Kovač

Objavljeno u Glasu Koncila, broj 17/2011.

 

Premda je u svom znanstvenom radu tretirao i pisao o svim teološkim temama, Ratzingerova teologija usredotočena je na promišljanje bitnih sadržaja vjere koji utemeljuju život i poslanje Crkve i pojedinca.

 

»Mislio sam doista da je biti profesor teologije moja karizma, i bio sam veoma sretan kada se moja predodžba ostvarila«, kazao je o svom životnom putu papa Benedikt XVI. u knjizi »Svjetlo svijeta«. Iako mu se samo na ograničeno vrijeme ispunila želja, jer je već 1977. zbog imenovanja nadbiskupom Münchena i Freisinga formalno napustio profesorsku službu, Joseph Ratzinger bavio se na vrlo produktivan način teološkim radom i tijekom svojih različitih pastoralnih služba. Njegov teološki opus sadrži nepregledno mnoštvo objavljenih radova. Do izbora za papu Ratzingerova bibliografija je, prema popisu njegovih učenika, obuhvaćala 135 monografija i zbiraka članaka te 1.375 različitih pojedinačnih priloga. I danas svako Papino objavljeno djelo ubrzo postaje »bestseler«, a već se nekoliko zaklada i instituta bavi proučavanjem njegove teološke baštine. Premda se radi o različitim vrstama, u Ratzingerovim je djelima odmah uočljivo da u njima progovara teolog. Ratzinger teološki pristupa određenoj temi i onda kada ne rabi usko teološku terminologiju i kada ne govori samo studentima i profesorima teologije. Nije bez razloga Benedikt XVI. nakon izbora za papu okarakteriziran kao »papa teolog«, »profesor papa« i »teološki Mozart« - odlike koje je umjela prepoznati i izvancrkvena društvena javnost.

Iz njegovih sjećanja u autobiografiji »Moj život«, koja se smatra pravim teološkim romanom, moguće je zaključiti da je osobnu sklonost teologiji pokazivao već za vrijeme filozofsko-teološkog studija u Freisingu i Münchenu (1945-1951). Poslijeratna »glad za znanjem« obilježavala je zajedničko ozračje u kojem je bogoslov Ratzinger čitao čitav spektar teologa, filozofa, književnika i prirodoznanstvenika, koji će naći odjeka u njegovim kasnijim mislima i djelima. Već tada ga nije zanimala samo teologija u strogo znanstvenom smislu, nego i pitanja suvremenoga čovjeka. Zato će Ratzinger reći da mu je bio težak pristup mišljenju Tome Akvinskoga, čija mu se »kristalna logika činila odveć u sebi zatvorena, neosobna i dovršena«, ali je zato, uz Augustina, dijaloški personalizam s predstavnicima Ferdinandom Ebnerom i Martinom Buberom, kojega je upoznao preko djela moralnoga teologa Theodora Steinbüchela »Preokret mišljenja«, duboko obilježio njegov duhovni razvoj. Bile su to za mladoga Ratzingera intenzivne godine studija u kojima je preko profesora upoznavao nove zamahe u teologiji i misaone preokrete pojedinih teoloških disciplina.

 

Višestruk doprinos teologiji

Prva dva velika njegova teološka rada, koja je izradio pod vodstvom fundamentalnog teologa Gottlieba Söhngena, obrađivala su žarišna pitanja ondašnje teologije. Nove spoznaje o Crkvi, koje je izložio u disertaciji »Narod i kuća Božja u Augustinovu nauku o Crkvi« (1951) te povijesno i personalno tumačenje Božje objave, do kojeg je došao proučavajući sv. Bonaventuru u habilitacijskom radu, pomogli su mu da zajedno s drugim teolozima značajno sudjeluje u oblikovanju koncilskih konstitucija »Lumen gentium« i »Dei verbum«.

Ratzingerov rad kao profesora teologije formalno započinje 1954. kada preuzima katedru dogmatske i fundamentalne teologije na Visokoj filozofskoj i teološkoj školi u Freisingu. To je razdoblje obilježeno oduševljenim sudjelovanjem studenata na njegovim predavanjima, ali i poznatom dramom oko njegova habilitacijskog rada. God. 1959. počeo je predavati fundamentalnu teologiju na Sveučilištu u Bonnu gdje je održao zapaženo nastupno predavanje »Bog vjere i Bog filozofa - Prinos problemu theologiae naturalis«. U tom vremenu započinje i Ratzingerova suradnja s kelnskim kardinalom Josephom Fringsom, koja je dovela do njegova imenovanja službenim koncilskim teologom.

Ratzinger 1963. prihvaća poziv za profesora dogmatske teologije u Münster te istodobno nastavlja suradnju na Koncilu. Već u tom razdoblju nalazimo začetke Papina opreza prema željenim reformama u Crkvi. Ratzinger pripovijeda kako je tada, nakon svakoga svog povratka iz Rima u domovinu, zamjećivao sve burnije raspoloženje među teolozima, pa se činilo da se Koncil shvaća poput crkvenog parlamenta na kojem se sve može promijeniti i revidirati, kao i odbojnost prema Rimu kao neprijatelju svega novoga. Današnji papa već je tada upozoravao na pravu i krivu obnovu u Crkvi, ali priznaje da njegov glas nije nailazio na razumijevanje. Na poziv Sveučilišta u Tübingenu preuzima Ratzinger god. 1966. katedru dogmatske teologije. U tom sveučilišnom gradu još dramatičnije doživljava nove »znakove vremena« koji su se očitovali u promjeni paradigme same teologije i njezine »politizacije u smislu marksističkog mesijanizma«, koja je bila zahvatila i katolički, a još više evangelički teološki fakultet. Unatoč polemičkom ozračju, u Tübingenu je Ratzinger pisao svoje najpoznatije djelo »Uvod u kršćanstvo - Predavanja o Apostolskom vjerovanju«.

Ratzinger god.1969. preuzima katedru dogmatske teologije na Sveučilištu u Regensburgu. Bilo je to ponovno vrijeme za odlučujuće teološke pothvate. Najprije je dobio poziv u Međunarodnu papinsku teološku komisiju, koju su činili uglavnom teolozi koncilskog »progresivnog pravca«. Sadašnji papa objašnjava da je komisija bila ustanovljena kao »protuteža Kongregaciji za nauk vjere« s namjerom da se usklade »teologija papinskih ureda« i teologija koja se razvijala u mjesnim Crkvama te da novi teološki razvoj od početka utječe na odluke biskupa i Svete Stolice. Slijedi pokretanje časopisa »Communio« 1972. godine, u suradnji s Hansom Ursom von Balthasarom i Henryjem de Lubacom, za koje je Ratzinger rekao: »Nikad više nisam naišao na ljude s tako širokom teološkom i kulturalnom naobrazbom kakvu su imali von Balthasar i de Lubac i uopće ne mogu reći koliko dugujem susretu s njih dvojicom.« Na nagovor prijatelja Johanna Auera prihvaća Ratzinger suradnju na izdavanju niza dogmatike »Mala katolička dogmatika«, za koju je uspio napisati samo jedan svezak »Eshatologija - smrt i vječni život«, traktat koji smatra svojim »najrazrađenijim« djelom. Iako mu je osjećaj da »sve jasnije zadobiva vlastitu teološku viziju bilo najljepše iskustvo godina u Regensburgu«, Ratzinger zbog imenovanja nadbiskupom nije uspio napisati jednu iznova promišljenu cjelovitu dogmatiku, utemeljenu na izvorima, prožetu duhom Koncila i dopunjenu najnovijim rezultatima istraživanja. U regensburško razdoblje spada i izdavanje zbirke Ratzingerovih članaka i nagovora o raznim teološkim temama »Dogma i navještaj«, kojoj se nerijetko pridaje antologijski značaj.

 

Teologija ukorijenjena u tradiciji i egzistenciji

Iz predstavljenoga teološkog puta postaje vidljivo da Ratzinger nije razvio jedan po njemu prepoznatljiv teološki sustav niti mu je to bila namjera: »Nisam nikada pokušavao sam razviti neki svoj sustav, neku vrstu posebne teologije. Specifično je, ako to hoćemo tako nazvati, da ja želim misliti kao Crkva odnosno kao veliki vjerski mislioci. To nije nikakva izolirana teologija koju sam ja smislio, nego se ona široko otvara, i ulazi u zajednički način promišljanja o vjeri. (...)Stoga je moja teologija obilježena Biblijom i učenjima crkvenih otaca... Ja se, međutim, ne pokušavam zaustaviti na starim crkvenim učenjima, nego želim zadržati najveće domete tih mišljenja i uvesti ih u razgovor sa suvremenom mišlju«, objasnio je Ratzinger.

Osim što je ukorijenjena u tradiciji Crkve, Ratzingerova teološka misao ima egzistencijalno polazište. Egzistenciju Ratzinger ne shvaća kao čisti subjektivni privatni bitak pojedinca, nego »exsistere« u prvom redu tumači kao »egzodus čovjeka od sebe, po kojemu samo može doći k sebi«. Na istoj liniji postaje razvidno da je teologija sadašnjeg pape dijaloški intonirana. Ona ne uzima u obzir samo izvore vjere, nego se suočava sa suvremenim misaonim kretanjima te se ne straši ući u polemički razgovor sa spornim mišljenjima. Premda se ne radi o »usustavljenoj teologiji«, teologija Ratzingera obilježena je unutarnjom konzistentnošću. Veoma prikladno ju je ocijenio nekadašnji Ratzingerov asistent Siegfried Wiedenhofer: »Teologija Josepha Ratzingera, vjerojatno kao svaka velika teologija, obilježena je velikom unutarnjom jedinstvenošću. Time se ne misli samo na tijesnu integraciju mišljenja i vjere, refleksije i meditacije, nego i na jedinstvo temeljne teološke vizije. Teologija je Josepha Ratzingera doduše veoma različito čitana, kritizirana i recipirana, ali se ipak odlučujući aspekti te temeljne vizije mogu po mome mišljenju prilično jasno identificirati.«

 

Osobni odnos Boga i čovjeka - središte teologije

Jedan je od temelja na kojem počiva unutarnja konzistentnost Ratzingerove teologije prioritet Boga u njegovoj misli te govor o osobnome Bogu koji se objavio u povijesti. Bog, o kojem govori Ratzinger, nije čista metafizička pretpostavka, kozmički sklad ili neimenivo »beskrajno«. Riječ je o biblijskome Bogu kojega »poznajemo« po onome što je sam o sebi otkrio u svome povijesnom djelovanju za čovjeka. Bog iz slobodne odluke i ljubavi ulazi u odnos sa svojim stvorenjem objavljujući mu svoje ime - kojim ga ono može zazvati, sklapajući s njime savez ljubavi i konačno šaljući svoga Sina. Kršćanski Bog nije neko u sebe zatvoreno biće koje se »ne bavi« čovjekom, niti je Bog koji bi iz vlastite nužnosti ušao u ljudsku povijest. Paradoks kršćanske vjere prema Ratzingeru sastoji se u tome što Bog ostaje beskrajno transcendentan, ali istodobno s čovjekom stupa u odnos, upravo jer je sam u sebi odnos. Bog kao apsolutni bitak ujedno je u sebi zajedništvo ljubavi triju božanskih osoba, i kao takav poziva ljudske osobe da budu dionicama tog zajedništva.

U Isusu Kristu paradoks kršćanske vjere nalazi svoj vrhunac. Za Ratzingera Isus Krist je u prvom redu Božja »beskrajna blizina« čovjeku koja ide dotle da izaziva »sablazan« zbog nezamislivog realizma. Logos - stvoriteljski smisao svega bitka i nosivi temelj povijesti - postajući čovjekom, postaje sam »točka« u toj povijesti i kao takav njezina određujuća snaga. Takvoga Isusa Ratzinger ne promatra isključivo iz historijskih datosti, nego ga poglavito gleda iz njegova zajedništva s nebeskim Ocem. Posebno u molitvi koju Isus upućuje svome Ocu pokazuje se njegova sinovska, posebna i intimna blizina Bogu, koja se razlikuje od one drugih ljudi. Naslov »Sin« za Ratzingera je tako izraz potpune relacionalnosti Isusova življenja, koje je sasvim bitak »od« i bitak »za«. U svojoj otvorenosti, Isus je istodobno i egzemplarni čovjek. U slici probodenog Isusova rebra na križu očituje se njegova potpuno otvorena egzistencija, iz koje nastaje novo čovječanstvo, novo zajedništvo ljudi utemeljeno u krštenju i euharistiji.

Na pozadini govora o Bogu Ratzinger govori i o Crkvi. »Crkva koja previše svraća pozornost na sebe ne govori o onome o čemu bi trebala govoriti«, rekao je jednom kardinal Ratzinger. Upravo u gubitku teološkog okvira govora o Crkvi nekadašnji službeni koncilski teolog vidi temeljni razlog nedovoljne recepcije koncilske ekleziologije. On upozorava na opasnosti crkvenog pozitivizma te Crkvu poglavito gleda kao sakramentalno zajedništvo, kao tijelo Kristovo i hram Duha Svetoga. Hijerarhijski princip Crkve istodobno utemeljuje princip zajedništva i u njemu se ostvaruje.

Gotovo samo od sebe postaje razvidno Ratzingerovo poimanje čovjeka. Kao slika Božja, čovjek nije tek u sebe zatvoreni subjekt, nego osoba koja se ostvaruje u otvorenosti i izlaženju iz sebe prema drugome. On je biće-u-odnosu, koje to više dolazi k sebi, što više iz sebe izlazi. No, Ratzingeru nije dovoljna samo dinamika odnosa »ja-ti«, nego je čovjek bitno usmjeren na »mi«-dimenziju. »S trinitarnim 'mi', s činjenicom da i Bog egzistira kao jedan 'mi', pripravljen je istodobno prostor ljudskoga 'mi',« kaže Ratzinger. Čovjek je pozvan na zajedništvo s Bogom i zajedništvo ljudi međusobno. U tom pravcu smjera i čovjekovo eshatološko određenje. Čovjek nije po sebi besmrtan, nego mu je darovana »dijaloška besmrtnost« po kojoj ima mogućnost participacije u zajedništvu s Bogom u »zajedništvu svetih«.

Premda je pisao o svim teološkim temama, Ratzingerova teologija usredotočena je na promišljanje bitnih sadržaja vjere koji utemeljuju život i poslanje Crkve i pojedinca. Jedino u tom smislu za Ratzingera vrijede često spominjane oznake »progresivan« i »konzervativan«. »Konzervativan« - jer sva kretanja u Crkvi i teologiji mjeri prema izvorima i svodi ih na ono što je za vjeru bitno; »progresivan« - jer traži da se ta bit nanovo premišlja i približi suvremenom čovjeku. Znakovito je da u današnjem vremenu, u kojemu se teologiji ne pridaje odviše značenja, Crkvu u liku Benedikta XVI. predvodi jedan od najznačajnijih suvremenih teologa.