Nadbiskup i kardinal Münchena i Freisinga

Bavarske godine »Suradnika Istine«

Piše: Tomislav Šovagović

Objavljeno u Glasu Koncila, broj 18/2011.

 

»Istina je, međutim, da se Crkva nikada ne smije usko povezati s duhom vremena. Ona se mora osvrnuti na poroke i opasnosti vremena, mora djelovati na savjest moćnika, ali i na savjest intelektualaca te svih onih koji unatoč nedaćama žele živjeti udobno. Kao biskup osjećao sam potrebu da se prihvatim te zadaće.«

 

Bilo je to nepredvidljive ljetne subote 24. srpnja 1976. Nije tada 49-godišnji profesor i teolog Joseph Ratzinger, još uvijek pod dojmom proslave tisućgodišnjega postojanja katedralnog zbora u Regensburgu, mogao slutiti koliko će mu samo jedna vijest u potpunosti promijeniti ustaljeni ritam života.

Tog dana njemački i svjetski mediji objavili su kako je iznenada, u 63. godini, od posljedica srčanoga udara, preminuo nadbiskup Münchena i Freisinga kardinal Julius August Döpfner, koji je svega nekoliko mjeseci kasnije trebao nazočiti i jubileju trinaest stoljeća hrvatskoga kršćanstva u Solinu.

Spoznaja kako je u vječnost otišao u svoje vrijeme najmlađi bavarski biskup i kardinal potresla je Katoličku Crkvu u Njemačkoj. Potraga za njegovim nasljednikom pokazala se prilično zahtjevnom.

Ubrzo su se pronijele glasine kako je među nasljednicima autoritativnoga crkvenoga poglavara bavarske prijestolnice i teolog Ratzinger.

»Nisam ih mogao shvatiti ozbiljno jer su granice mojeg zdravlja bile isto tako poznate kao i moja nesklonost zadaćama vodstva i upravljanja. Osjećao sam se pozvanim za život znanstvenika. Akademske su službe - ponovno sam bio dekan i vicerektor sveučilišta - ostale u području funkcija što ih profesor mora preuzeti i veoma su se razlikovale od odgovornosti biskupa«, svjedoči o tim danima u autobiografiji papa Benedikt XVI.

 

Pristanak na hotelskom papiriću

Kao profesor Ratzinger još uvijek nije mislio kako će se nakon sedam godina predavanja teologije morati oprostiti s drevnim carskim gradom, čak ni kada mu je u posjet došao apostolski nuncij Guido Del Mestri s kojim je proveo ugodne sate razgovarajući o neobveznim temama. U jednom trenutku nuncij je teologu Ratzingeru pružio komadić papira i zatražio da kod kuće pročita i u miru razmisli o napisanom. Iznenađenje bijaše golemo - pismo je sadržavalo Papino imenovanje Josepha Ratzingera novim nadbiskupom Münchena i Freisinga.

»Bila je to za mene beskrajno teška odluka. Bilo mi je dopušteno posavjetovati se sa svojim ispovjednikom. Tako sam se povjerio profesoru Aueru koji je jako dobro poznavao moja ograničenja: teološka i ljudska. Mogao sam očekivati da će njegov savjet biti da ne prihvatim. Međutim, bio sam veoma iznenađen kada mi je, bez velika razmišljanja, rekao: 'Moraš prihvatiti.' Nakon što sam još jednom nunciju izložio svoje dvojbe, pred njegovim sam očima na papir hotela u kojemu je odsjeo napisao izjavu pristanka«, prisjetio se budući nadbiskup odluke pape Pavla VI, kojega tada nije ni poznavao osobno.

Odluke s nadnevkom 24. ožujka 1977. godine.

Pristanak, ispisan na neobičan način, i tjedni uoči ređenja nisu bili nimalo lakši u promišljanjima teologa Ratzingera. Još uvijek se kolebao, valjalo je završiti brojne poslove i pomiriti se kako kućica s vrtom u Regensburgu, gdje je u potpunosti pronalazio mir u druženju sa sestrom Marijom (i katkada s bratom Georgom), ostaje tek trajna uspomena profesorskih vremena.

Jednako tako, trebalo je prihvatiti kako, unatoč otkrivanju vlastite teološke vizije, neće biti previše vremena da bi napravio djelo kojim će »pridonijeti cjelini teološke misli«. Vremena koje bi kao regensburški profesor imao u izobilju. Mirenje s očiglednim promjenama ostavilo je traga i na zdravlju, koje je prilično narušeno dočekalo sunčanu proljetnu subotu 28. svibnja, uoči Duhova.

Tisuće vjernika posvjedočile su ispred obnovljene i ukrašene minhenske katedrale Frauenkirche biskupskom ređenju prvoga dijecezanskoga svećenika, nakon dugih osam desetljeća, kojemu je povjereno upravljanje nad velikom Bavarskom biskupijom. Novog nadbiskupa, sretnog jer je pod rukama biskupa Würzbürga Josefa Stangea iskusio bit sakramenta, posebno je razgalila molitva pred Mariensäule, impresivnim kipom Blažene Djevice Marije na središnjem minhenskom trgu Marienplatzu. Susreo s brojnim znanim i neznanim ljudima koji su željeli pozdraviti pastira bavarske Crkve.

»No, ta srdačnost nije bila toliko upravljena meni, nego mi je ponovno pokazala što je to sakrament: ljudi su pozdravljali biskupa, nositelja Kristova otajstva, premda većina njih toga možda nije bila svjesna. Radost je toga dana uistinu bila nešto drugo od izražavanja pristanka određenoj osobi, koja je tek morala pokazati svoje sposobnosti. Bila je to radost zbog toga što je ova služba, ovo služenje, ponovno bilo u jednome čovjeku koji ne djeluje i ne živi za sama sebe nego za Njega, a zbog toga i za sve ljude.«

Tako je Joseph Ratzinger postao jedan od najmlađih njemačkih nadbiskupa. Biskupsko geslo »Cooperatores Veritatis« (Suradnici Istine) preuzeo je iz Treće Ivanove poslanice, a označavala je neprekidnost teološke i pastirske službe, što je i sam pojasnio: »Uza sve razlike, radilo se i radi se o istomu - slijediti Istinu, biti njoj u službi. A potom i zbog toga što je tema 'istine' gotovo posve iščezla iz današnjega svijeta jer se čovjeku čini odveć velikom, a ipak se sve ruši ako nema istine. Zato mi se ovo biskupsko geslo činilo primjereno vremenu u kojem živimo, 'suvremeno' u najboljem smislu te riječi.« Novi nadbiskup želio je unijeti golemo teološko iskustvo, »brinuti o ispravnom upravljanju Crkvom i na pravi način primjenjivati zaključke Koncila.«

 

Okrunjeni Maur, školjka i medvjed

Zanimljivi su bili i motivi sadržajnoga biskupskoga grba, budući da se u dva od četiri polja nalazio okrunjeni Maur. Iako ni sam nadbiskup Ratzinger nije znao što točno taj znak predstavlja, u njemu je vidio »izraz univerzalnosti Crkve koja ne poznaje razlike među rasama i klasama jer smo svi 'jedan' u Kristu«. Odabrao je još dva simbola, školjku i medvjeda. Prvi u znak trajnoga »biti na putu«, vjere kako »ovdje nemamo trajnog boravišta. Školjka je minhenskoga nadbiskupa asocirala na susret sv. Augustina s djetetom koje pokušava preliti morsku vodu u mali jarak, što se tumači kao nemogućnost uma obuhvatiti Božju tajnu. Osim na velikoga naučitelja, školjka je istodobno bila i podsjećanje na dotadašnji teološki rad nadbiskupa Ratzingera.

Posljednji lik uzeo je iz legende o Korbinijanu, utemeljitelju Frajzinške biskupije, kojemu je medvjed rastrgao konja prigodom putovanja u Rim, nakon čega je, prema predaji, svetac prekorio medvjeda i za kaznu mu natovario prtljagu, pustivši ga tek nakon dolaska na cilj u Vječnom Gradu.

»Natovareni medvjed koji sv. Korbinijanu zamjenjuje konja, ili vjerojatnije mazgu, koji je postao njegova mazga protiv svoje volje, nije li bio i nije li i danas slika onoga što ja trebam biti i što jesam? 'Tovarni magarac sam postao za tebe, i upravo sam tako posve i uvijek s tobom'«, zaključio je nadbiskup Ratzinger u djelu »Moj život«.

Svega nekoliko tjedana nakon biskupskoga ređenja papa je na svom posljednjem (šestom) konzistoriju 27. lipnja 1977. imenovao Josepha Ratzingera kardinalom prezbiterom rimske crkve sv. Marije Tješiteljice na Tiburtinu (Santa Maria Consolatrice al Tiburtino). Često se kao kuriozitet ističe da su trojica posljednjih papa (Ivan Pavao I, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI) primili kardinalski šešir upravo iz ruku pape Pavla VI.

»Glas Koncila« s nadnevkom 19. lipnja 1977. piše kako je to »prvi put u novije doba da je kardinalom imenovan jedan rezidencijalni nadbiskup koji je ujedno i glasoviti teolog«. U Hrvatskoj se tada nadbiskupa Ratzingera najviše percipiralo kao autora djela »Uvod u kršćanstvo«, kao i niza teoloških članaka u znanstvenim revijama i publikacijama.

Nakon ustoličenja i imenovanja, valjalo je prionuti nadbiskupijskoj svakidašnjici. »Upravni poslovi, termini, dužnosti za koje je trebalo mnogo vremena, zauzeli su mjesto mirnoga teološkog istraživanja. Joseph Ratzinger morao se dokazati«, zapisao je novinar Heinz-Joachim Fischer.

Kao i u gotovo svakom vremenu, najviše pozornosti posvećivalo se proročkoj zadaći Crkve, pojmu koji se ponekad zloupotrebljava, kako je u razgovorima s Peterom Seewaldom, objavljenima u knjizi »Sol zemlje«, istaknuo kardinal Ratzinger: »Istina je, međutim, da se Crkva nikada ne smije usko povezati s duhom vremena. Ona se mora osvrnuti na poroke i opasnosti vremena, mora djelovati na savjest moćnika, ali i na savjest intelektualaca te svih onih koji unatoč nedaćama žele živjeti udobno. Kao biskup osjećao sam potrebu da se prihvatim te zadaće.«

 

Povezanost s dobrim papom

Pronicavom teologu u minhenskim danima nije bilo teško opaziti nedostatke i problematiku kojom je bio okružen: »Zamor vjerovanja, opadanje zvanja, pad moralnih standarda čak i kod svećenika, porast nasilja i još mnogo toga. U ušima mi još odzvanjaju riječi iz Biblije, kao i riječi crkvenih otaca, koje oštro osuđuju pastire koji su poput nijemih pasa što uzimaju otrov kako bi spriječili sukobe. Postizanje unutarnjega mira nije građanska dužnost, a biskup kojemu je stalo samo do toga da se smiri srdžba i da se prikriju sukobi - za mene je zastrašujuća vizija«.

Svih godina jačala je protucrkvena oporba na čelu s Hansom Küngom i mnogi su u teološkim djelima kardinala Ratzingera, kao i ostalim istupima, tražili ili očekivali sukob. »Moj osnovni poticaj iz Koncila bio je oslobađanje prave jezgre vjerovanja od oklopa u kojem se ona nalazila te davanje snage i dinamike u toj jezgri. Taj je poticaj moja životna konstanta. On je isključivao mogućnost mojeg uključivanja u protucrkvenu oporbu. Naravno da postoji službeni naglasak na tome da profesor ne može pripadati oporbi. Ipak, važno mi je što nisam nikada odstupio od te konstante koja se u meni nalazi još od djetinjstva i što sam uz njezinu pomoć ostao vjeran osnovnom uvjerenju svojega života«, objasnio je tadašnji minhenski nadbiskup.

Svejedno, kardinal Ratzinger nije se libio ulaziti u polemike, kao da u podsvijesti sluti još značajnije zadaće koje će ga dočekati u budućnosti. »Mislim da smijem reći kako sam uvijek tražio dijalog i kako je to uvijek urodilo plodom«, kazao je novinaru Seewaldu.

Kardinal Ratzinger sudjelovao je krajem kolovoza 1978. u konklavama gdje je za papu izabran Ivan Pavao I, koji ga je imenovao posebnim izaslanikom na rujanskom Trećem međunarodnom mariološkom kongresu održanom u ekvadorskom Guayaquilu. Nakon iznenadne smrti novoga pape, od 14. do 16. listopada iste godine sudjelovao je i u konklavama na kojima je izabran papa Ivan Pavao II.

Upoznali su se na sinodi 1977, ali tek tijekom konklava u godini triju papa uspostavljeno je bolje poznanstvo kardinala Ratzingera i Wojtyle.

»Stvorio je vlastiti misaoni put, proučavao njemačku filozofiju i ušao duboko u povijest europske misli. Poznavao je i ona mjesta u povijesti teologije koja su odstupala od uhodanih putova. Svidio mi se upravo zbog toga duhovnog bogatstva i zbog toga što je rado razgovarao i izmjenjivao mišljenja«, posvjedočio je nadbiskup Ratzinger o papi Ivanu Pavlu II, priznavši kako su spontanost i izravnost, otvorenost i srdačnost bile važne osobine dobroga pape koje su s vremenom prerasle u duboko prijateljstvo, potvrđeno i prvim posjetom poljskoga pape Njemačkoj u studenom 1980. godine.

Nešto ranije kardinal Ratzinger sudjelovao je kao relator Petoga redovitog općeg zasjedanja Biskupske sinode, o temi »Poslanje kršćanske obitelji u današnjem svijetu«.

Na području svoje nadbiskupije težio je, prema riječima novinara Fischera, »da duhovno izblijedjelom njemačkom katolištvu podari oštrije obrise i veću otvorenost«. Opazio je i kako nadbiskupa Ratzingera njemačka javnost više cijeni kao intelektualno zahtjevnoga teologa nego druželjubivoga »ribara ljudi«.

 

Oproštaj s Marienplatzom

U pokušajima spajanja Ratzingerovih teoloških i nadbiskupskih planova uskoro ponovno dolazi do preokreta, nastavka putovanja nalik onom sv. Korbinijana.

Budući da je hrvatski kardinal Franjo Šeper navršio 75 godina života, papa Ivan Pavao II. imenovao je u srijedu 25. studenoga 1981. kardinala Ratzingera novim pročelnikom Kongregacije za nauk vjere. Dogodilo se to upravo na dan stote obljetnice rođenja pape Ivana XXIII. Prethodno je jedina zadaća današnjega Pape u rimskoj kuriji bilo članstvo u Tajništvu za kršćansko jedinstvo.

Oproštaj nadbiskupa Ratzingera s Bavarskom uslijedio je 28. veljače 1982. godine koncelebriranom misom u minhenskoj katedrali, na kojoj su se okupili i predstavnici drugih vjerskih zajednica.

Ponovno je kleknuo pred Marijinim kipom na središnjem trgu Marienplatzu prepunom vjernika. Istoga poslijepodneva predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Joseph Höffner predao mu je medalju sv. Bonifacija, a kapitularni vikar Ernst Tewes biranim riječima istaknuo kako se u gotovo pet godina nadbiskupske službe kardinal Ratzinger suočavao s gorućim problemima čovjeka nastojeći ih razjasniti u svjetlosti evanđelja.

Njegovim nasljednikom na mjestu nadbiskupa Münchena i Freisinga postao je u listopadu te 1982. špajerski biskup Friedrich Wetter. A vrijeme osamdesetih doista je neizbježno donosilo nove izazove, kako u Bavarskoj, tako i u Vatikanu.